U godini borbe protiv boleštija, protiv političkih i ostalih nesloboda; u godini kada i priroda uzvraća udarac, kada se bori za svoj glas rečnim bujicama i nepredvidljivim meteorološkim uslovima, u godini koja je na neki način obeležena borbom, pitali smo nekoliko Libartesovih pesnikinja šta za njih predstavlja borba, sa čime se najviše bore u pisanju i koja književna dela smatraju najborbenijim.
Prvo na šta pomislite kad čujete reč „borba“ je…
Monika Herceg: Na pamet mi uvijek padne divna knjiga, strip Svagdanja borba. Mislim da su sve naše borbe najveće, i one najbitnije odvijaju se u nama samima, našim malim životima. Ta borba je ona u kojoj svakodnevno odlučimo na dobro, biti bolji, obzirniji, empatičniji, dati dio sebe nekome, dati mu bolji dio sebe koliko god ga je ponekad teško naći. To je naša jedina velika borba i to je ono s čim (pobjedom ili porazom nad tim mitskim lošim), dolazimo i u odnose, vanjski svijet. Nije teško vidjeti kako svaka ta naša odluka utječe na one kraj nas.
Danas je ta borba ne samo borba kontra zla, nego i ravnodušnosti. Ravnodušnost je prvo mjesto na kojem je potrebno uzeti svoje srce i krenuti, boriti se. Boriti se da osjećamo svijet, da osjećamo čak i bol, da suosjećamo i u skladu s tim pokušamo mijenjati stvari.
Ako možemo stalno okretati glavu na sve ono što bih nas trebalo povrijediti, mislim da smo već jednom nogom u smrti. Ako želimo živjeti, moramo se boriti da osjećamo, sve dobro, ali i loše. Jedno ne ide bez drugoga, a bojim se da ni bolji svijet ne ide bez one duboke boli koja se dogodi u susretu s Drugim kojem je mnogo toga onemogućeno. Ako možemo empatizirati, ako možemo ovaj društveni sustav i njegovo pravilo da se ne petljamo u tuđa posla zanemariti, možda možemo i krenuti prema društvu gdje napokon marimo jedni za druge, gdje mijenjamo stvari jedni radi drugih.
Tako je je za mene borba primarno to, nastojati osjećati sve. Koliko god koštalo.
Tamara Šuškić: To mora biti kolektivna imaginacija. I prošlosti i budućnosti. Onih koji su se borili pre nas. I ona koja nam dozvoljava da sanjamo budućnost.
Ognjenka Lakićević: Na život.
“Neke borbe počela sam kasnije u životu, ali time nisam mnogo izgubila nego sam samo postala borbenija! Jer ja nemam šta izgubiti osim svojih lanaca.”
Ferida Duraković: Na „našim” prostorima – koje geopolitičari zovu Zapadnim Balkanom samo da ga ne bi zvali Jugoslavijom – koji obiluju viškom istorije/historije/povijesti, riječ borba, naravno, asocira na rat. Borba protiv neprijatelja, kakvog god, katkad izmišljenog. Borba za naciju. Borba za domovinu/otadžbinu. Borba za teritorije. Borba protiv Drugog i drugačijeg. Borba za „tradiciju“, koja je uvijek smislenija i važnija nego „njihova“ borba za tradiciju. Borba za maskulini svijet heroja u ratu a poreženih u miru, jer mir je civilna stvar, a rat „naša“. „Naša“ borba za „našu stvar“…
U mojoj glavi riječ borba veže se za oca mladog partizana. Njegova borba za domovinu, veliku, široku, siromašnu ali spremnu da ispuni njegove snove: žena, djeca, kućica slobodica, šah i uspomene na Sremski front. Kad se domovina smanjila na krvavi grumen zemlje, on se kao star čovjek borio da u tom propalom svijetu pronađe smisao. I nije ga našao. Osim što se, uplašen od nepostojanja smisla, od bolesti i starosti, okrenuo Bogu. Njegova borba završila se borbom za zrak u preuskom bolničkom krevetu. „Borio sam se, sine (sine je govorio i kćerima u trenucima nježnosti), da vama bude bolje, a ono još gore nego što je bilo…“
O meni: borba nevidljive pjesnikinje iz Bosne u svijetu malih naših jezika, koji su jedan veliki i lijep jezik, da je čitaju, da je čuju, da je objave, da je pitaju… da je poštuju. Borba da prepozna borbu žena prije sebe, da im zahvali, i žene poslije sebe, da im olakša put u Umjetnost. Borba ne prestaje ni na pragu sedme decenije života. Što sam starija, borba je sve jasnija. Neke borbe počela sam kasnije u životu, ali time nisam mnogo izgubila nego sam samo postala borbenija! Jer ja nemam šta izgubiti osim svojih lanaca.
Milica Špadijer: Crna Gora, između ostalog jer brkam Borbu i Pobjedu. Nekada je u Jugoslaviji postojao list Borba, i dalje su ta velika crvena slova na jednoj zgradi na Trgu Nikole Pašića. Pobjeda postoji i dalje samo je sad na latinici, a Borba je vaskrsla, na ćirilici.
Dubravka Đurić: Borba za ljudska prava, borba za ženska prava, borba za manjinska prava – sve što se sada dovodi u pitanje aktualnim agresivnim političkim trendom koji sasvim menja svet – posebno posle pandemije
Borba u mom svetonazoru znači borbu za pravedniji svet, za nenasilje i plemenitost, za dobrotu. Svi ovi kvaliteti se potiskuju i borba danas znači borba za preživljavanje, podsticanje, podržavanje, sprovođenje i nagrađivanje nasilja u svim oblicima, na svim nivoima i svim društvenim konfiguracijama i sve ono sa čim se svakodnevno direktno ili indirektno preko medija suočavamo…
Ivana Maksić: Otpor, frikcija, rizik. Partizanke.
Senka Marić: Na borbu sa samom sobom.
Nadija Rebronja: Pomislim na ženu, na ženu vješticu, na ženu radnicu, na jednu ženu djevojčicu koju poznajem koja je išla bosa u školu sa snom da postane učiteljica, na mnoge stihove koji su brisali ali ne i izbrisali mržnje, na spaljene, skrivene i zabranjene rukopise.
Radmila Petrović: Pomislim na jednu od svojih sestara. Jednom smo u nekim novinama naišle na pitanje Kojom biste rečju opisali svoj dosadašnji život? Ona je kao iz topa rekla: Borba!
Ana Seferović: To bi verovatno bila svakodnevica. Svaki dan treba ustati i preživeti i uraditi toliko stvari koje moraš, za koje nemaš izbor iako ti nasmejana lica instagram influensera govore da je sudbina u tvojim rukama, pa se to malo po malo akumulira u jednu lavinu umora, anksioznosti i uopšte proizvodi raznorazne egzistencijalne krize. Nije da ja patim od toga šta kažu influenseri, nego jednostavno, oni govore baš ono u šta ovaj planetarni sistem želi da verujemo. Implementira nam komercijalizovane snove koji nisu naši, i ganja nas da trčkaramo za tim šargarepicama hteli ne hteli zato što to je to, sve što postoji u ovom trenutku. Zato je velika borba i krajnje je rizično otisnuti se nekim drugim putevima, koji vrlo često ne nagrađuju. Recimo kad je počela kriza sa virusom korona, ljudi su počeli da dele članke o tome kako će ovaj virus sve promeniti, nekoliko meseci kasnije čitamo kako se zaista nešto promenilo, a to je: bogatiji su postali još bogatiji. To je nekako sve što se trenutno dešava. 🙂 I zaista je borba, na svakodnevnom nivou, iz sata u sat, negovati svoje snove, ne klonuti, dolaziti do pravog sebe, biti aktivan deo okruženja, podržati one u koje verujete… a nekad, borba je jednostavno samo izdržati i preživeti (i tom prilikom biti okej osoba). To je ona bazična borba, u kojoj ako istrajete, deo ste nekakve evolucije – volim da verujem u to, lakše je.
Lidija Deduš: Prvo na šta pomislim kad čujem riječ borba je pravda. Borba je sukob između (najmanje) dvije suprotstavljene strane ili dva suprotstavljena osjećaja, poriva, između dvije želje, dvoje ljudi, ali u svakom sukobu bi trebala da postoji težnja da pobijedi ono što je konstruktivno i progresivno i da posljedica bude pravda za svakoga tko želi izgradnju umjesto rušenja.
Nikolina Todorović: Pomislim na neminovno i nezaustavljivo iskustvo našeg postojanja.
Nina Živančević: Na svakodnevicu.
Ana Arp: Prvo pomislim na fotografiju iz filma “Devičanski izvor” na kojoj junak pokušava svojim telom da obori drvo.
Emina Marovac Hulusić: Prvo pomislim na čoveka i život uopšte. Na svoju unutrašnju borbu. Sasvim sebično mi se čini da ne mogu puno da uradim spolja ako ne izdejstvujem svoje unutrašnje bitke. Nekada je ta bitka obično ustajanje iz kreveta a nekad je to borba sa unutrasnjim glasovima oko smisla, pomeranje granica moje fizičke snage. Ipak i to se preliva, htela ne htela, na moju okolinu i sve ljude oko mene. Umem da iscrpim sebe ali uvek znam da će malo sna doneti i novu snagu.
Antonim od borbe je smrt.
Sofija Živković: Borba. Hm. Rvanje Jakova sa anđelom. Bukvalno to.
Ana Marija Grbić: Pomislim na borbu sa samim sobom. Da li ćeš biti sretan tog dana ili ne. Da li ćeš biti previše nežan, pa će te dan pojesti za doručak.
Marija Dejanović: Trenutno, „borba” mi je borba za preživljavanje svakodnevnog čovjeka. Borba je odlazak na posao, u trgovinu, u bolnicu, među ljude u vrijeme pandemije kako bi se zaradilo za kruh, borba je suočavanje s gubitkom posla i snalaženje iz dana u dan. Borba je, u strahu, vidjeti u svakom čovjeku potencijalnu opasnost, a ipak ostati human, ostati oprezan, ali ne paranoičan. Borba je ostati zatočen u vlastitom domu, a ostati normalan. Da se ne ubijemo u pojam predikcijama o svijetu nakon pandemije.
Za mene su borci svi ljudi koji su odgovorni, koji zatomljuju vlastite želje i potrebe kako ne bi ugrozili druge, ranjivije i potrebitije.
Borba je i borba protiv samog sebe, da se ne prepustimo panici, da ne pregorimo i da nađemo snage da se u medijskoj histeriji ipak informiramo o situacijama u svojim zemaljama. Da ne dopustimo da ispod radara prođu diktatorske tendencije ljudi koji su trenutno na vlasti diljem Europe, da ne zanemarimo uzlet desnog populizma iza čije se ušminkane maske uvijek smiješi ugrožavanje života ekonomski i politički najranjivijih. Da se informiramo o načinima na koji se raspolaže javnim novcem i kome se on, u ime mjera spasa ekonomije, preusmjerava. Da ne zatvorimo oči pred porastom nasilja nad ženama i diskriminatornog javnog govora o manjinama. Da ne zanemarimo lokalne probleme u vlastitim gradovima, poput krize upravljanja Sveučilištem u Zagrebu i netransparentnog planiranja obnove Zagreba nakon potresa.
Veliki su borci za mene ljudi koji se maknu od svega kako bi se psihički spasili, ali se onda vrate, jači, kako bi dali, makar simbolički, doprinos tuđim borbama.
I veliki su borci moji dragi kolege s književnog polja, umjetnici i glazbenici, čije djelovanje na internetu, unatoč nemogućim uvjetima, čini i moju osobnu borbu lakšom.
Jelena Vukićević: Pomislim na baba Rosu i baka Maru.
Željana Vukanac: Ukoliko bismo se usmerili na pozitivne elemente borbe, ona bi podrazumevala proces prihvatanja i pomirenja. Čini mi se da tek sagledavanjem uzroka borbe, empatijom i strpljenjem, možemo je preoblikovati i pretvoriti u kreaciju.
Maša Živković: Na reč “borba” odmah imam asocijaciju na neki težak otpor i veliku neizvesnost, pa i na frustraciju.
Tijana Rakočević: Pomislim na sve one pjesnike koji, uprkos osvjedočenom talentu, nikada nijesu objavili nijednu knjigu – to je, ujedno, i dokaz da je borba (koju danas mnogi poistovjećuju sa laktanjem u književnom svijetu) važna i za ono što bi, po prirodi stvari, trebalo da dođe samo. Isto kao što se naša tijela bore stvaranjem antitijela, tako se borimo i mi sami, ponekad tek ramenima slegnuvši.
Ivanka Cvitan: Pomislim na nastojanje da se ostvare vlastita prava.
Nadežda Purić Jovanović: Pomislim na list Borba, i kako više nema sveta koji je bio, a kako nam je ostavio tragove koje otkrivamo tako – slučajno.
Jasmina Topić: Na jedan večiti životni princip. Kažu, život je borba, u sebi ili sa svetom, ili bi se to moglo poistovetiti sa onim ,,pakao, to su Drugi”?! Ali borba je, sama po sebi, dinamička kategorija kao i život, u kojoj se nešto prevazilazi ili nadilazi, da bi se dostigao mentalni rast.
Marija Dragnić: Fer-plej.
Marija Obradović: Borba za goli život. Borba za sastavljanje same sebe. Borba za prestanak života u očajanju.
Irena Plaović: Prvo na šta pomislim kad čujem reč borba: Neka bude borba neprestana, neka bud što biti ne može. Jer se na ovom Njegoševom paradoksu može zasnovati ceo jedan svet – ne epski i tradicijski, već iracionalan, metafizički, neshvatljiv. Obožavam neshvatljivo.
Hanna Gadomski: Pomislim da mi je dosta borbe. U smislu večite tenzije, grča, adrenalina, života ili smrti, agonije, nepomirljivih antagoniz(a)ma, ili mukotrpnog opstajanja. Da li je moguće da ne postoji neka druga opcija? Da li je reč „sklad“ potpuno izašla iz mode? I šta je sa „igrom“? I „razgovorom“? (Da, da, već sam optužena da sam hipik…) Radije razmišljam o „sukobu“, ali to je nešto drugo i ne znači nužno borbu. Sukobi (posebno unutrašnji) – kao kontrasti – pokreću me, razvijaju, podstiču da tražim rešenja. A posebno me zanima proces u kome se integrisanjem nečeg „suprotnog“ (suprotstavljenog, sukobljenog) dobija šira (i nekako mirnija) perspektiva.
U pisanju se najviše borite sa…
Monika Herceg: Meni je borba u pisanju ne bježati od emocija. Dati svakoj rečenici koju želim napisati da me uzdrma i da krene i iz mraka, ako treba. Dati svaki put stoposto, dozvoliti da osjećaš ono što želiš pisati, da ono bude najintimniji dio tebe. Teško je svaki put uspjeti, ali za mene je stalno to nastojanje. Knjigama u kojima osjetim tu istu borbu najivše vjerujem.
Tamara Šuškić: Parafrazirajući i uprošćavajući jedno predavanje Elene Siksu (Hélène Cixous), borim se da oblikujem vrisak i plač u pevanje. Borim se da dišem dok pevam dok vrištim i plačem.
Ognjenka Lakićević: Sa samom sobom. Važno mi je da pišem iz pozicije bivanja u sebi, a istovremeno da se dovoljno odvojim od sebe da to što pišem ne bude privatno.
Ferida Duraković: Najviše se borim sama sa sobom, i to od prve svoje poetske knjige prije ravno 43 godine, kad mi je bilo 20 – kažem sebi barem triput godišnje da više neću pisati – čemu to? Život je tako raznolik, strašan i divan u isto vrijeme, što da ti književnost bude jedini izbor? Čemu ta svakodnevna i svakonoćna borba sa riječima, zarezima, stihovima, rečenicama? Onda uzmem pa vezem, farbam stare stolice i stolove, slušam muziku, pravim torbe od majčinih Vilerovih goblena i heklanih miljeića (moje jedino nasljedstvo nakon njene smrti), ah koja ljepota!… Gledam izlazak i zalazak sunca, posmatram kako moja kćer postaje neizreciva ljepota nove umjetnosti u svijetu koji nastojim da razumijem, ali mi to sve teže polazi za rukom… Radim vježbe slične onima koje ujutro rade moje četiri udomljene mačke i mojoj kičmi bude bolje… Ali jok! Pišem! Pjesma se nametne, Tekst se bori da me pobijedi (opet borba!), stih provrti gdje burgija neće! Kratka priča. Prevod neke priče ili pjesme. Neki esej, neki članak u kojem vrištim na nepravdu svijeta koji ostavljamo djeci… Taj virus nema vakcinu. Moj dragi profesor Zdenko Lešić, koji je 45 godina proveo kao profesor teorija (tumačenja) književnosti, mjesec dana prije nego je sklopio oči, koje su vidjele svega strašnoga i svega dobroga, rekao mi je: „Književnost je jedna smiješna stvar. Ali rado sam joj posvetio cijeli svoj život“.
Milica Špadijer: Borim se sa narativom kad god pokušam da pišem prozu. Ne znam da li ne umem da ga stvorim jer mi ni u životu taj koncept nije potpuno jasan ili sam jednostavno sklonija poeziji i ređanju slika i utisaka kojim sam opet najzadovoljnija kad ispričaju neku priču.
Dubravka Đurić: Teško je odvojiti vremena za pisanje i to je borba – borim se sa stalnim osećanjem nedostatka konteksta… neko vreme sam imala osećaj da sam iscrpla jedan model pisanja i trebalo mi je dosta da nađem način kako dalje… u odnosu na dominante koje nam zadaju hegenomi modeli pisanja….
Ivana Maksić: Jezikom. (sve ostalo je sekundarno)
Senka Marić: S jezikom, ali to je lijepa borba.
Nadija Rebronja: Borim se za suptilno brisanje granica. Za pretvaranje zidova u ono što je spajajuće a ne nužno za njihovo rušenje.
Radmila Petrović: Urednikom.
Ana Seferović: Sobom. Volim da napustim, prevaziđem sebe u pisanju, volim da se tekst se prelije van mene. Baš ne volim kad osetim u rečenici samo sebe: šta ja mislim bla bla 🙂 Volim da se izborim sa tekstom da dođe do neprozirnog, a veoma poznatog mesta i onda znam da sam na pravom putu, da sam našla čvoriste, akupunkturnu tačku.
Lidija Deduš: U pisanju se najviše borim s nepomirenošću i neusklađenošću sa svijetom, dakle u korijenu – sa samom sobom, svojim stavovima prema ustrojstvu društva i prema stavovima društva, i sa strahovima od utjecaja prošlosti na funkcionalnu budućnost.
Nikolina Todorović: Možda bih kao spisateljica trebala odgovoriti da se najviše borim sa riječima i mislima. Ali nije uvijek tako. U pisanju se najčešće borim sa glasovima. Sa glasovima koje nosim kao veliko breme. Proganjaju me neizgovoreni, nedorečeni, prekinuti, ušutkani, marginalizovani glasovi. Borim se sa glasovima onih o kojima nisam dovoljno pisala. Dok pišem uvijek mislim na to: postoji nečujni glas za koji govorim. U pisanju – borim se sa odgovornošću.
Nina Živančević: Sa jezikom. U mom slučaju, to je borba na tri fronta – uvek mi jedan izmiče, čak i kad poverujem da sam pobedila na druga dva.
Ana Arp: Tokom stvaralačkog procesa najviše se borim sa previše reči. Sve ih prenesem na papir i onda ih postepeno uklanjam. Međutim, uvek mislim da ih je previše.
Emina Marovac Hulusić: Najviše se borim sa rasporedom i ozbiljnim pristupom. Igrom slučaja su praktičnije aktivnosti prevladale mojom svakodnevnicom, kao i beskrajni umor. Pisanje zahteva redovnu samoću što je za mene često nedostižno.
Sofija Živković: Za angažovanost neangažovanošću. Za mene je angažovanost previše predvidljiva i njeno namerno ignorisanje postaje vrsta ideologije, angažovane naravno.
Ana Marija Grbić: Borim se za život. Jak i pun, zabavni život lišen nagvaždanja o bitnim stvarima.
Marija Dejanović: U pisanju se trenutno najviše borim s nedostatkom motivacije da stvari privedem kraju. Imam novi rukopis s više-manje gotovim pjesmama koje stoje i koji planiram objaviti u 2021, ako 2020. ikada prođe. Inače najbolje funkcioniram kad imam fiksne rokove, pogotovo kad se ti rokovi približe pa onda radim, uređujem rukopis htjela-ne htjela. Sad, kako mi se vrijeme u karanteni rasteže kao žvakaća guma, svaki mi je dan isti, sjedim u dnevnoj sobi, ne radim ništa i živim kao da je kraj svijeta, sretni kraj. Pečem kekse pa ih jedem, manje trošim novac na gluposti, znala sam nekad prošetati po obali ili sjesti na kajak i malo ploviti. Sad su se, sa suncem, pojavili turisti pa se bojim izaći. Možda me to pokrene iznutra. Nadam se da će se uskoro u mojoj kući pojaviti neki vrag da me bičem natjera da se usustavim, neki life coach ili barem urednik s konkretnim rokovima.
Jelena Vukićević: Česlav Miloš piše kako je ovde, i kako te dve reči sadrže sve što se može reći, od njih se polazi, njima se vraća. Ovde – to znači na ovoj zemlji, na ovom a ne na nekom drugom kontintetu, u ovom, a ne u nekom drugom gradu, u ovoj epohi, u ovom veku, ove godine. Nije nam suđeno nijedno drugo mesto, nijedno drugo vreme, i od osećanja prolaznosti naših tela branimo se dodirivanjem stola. To je veoma elementarno – samo kada se umeće življenja ne bi zasnivalo na postepenom otkrivanju elementarnih istina. Pišemo o raznim stvarima i uglavnom onako kako ne želimo. Kao što ni sada nećemo pisati onako kako odavno nameravmo, uostalom, kao da uvek želimo nemoguće. Trebalo bi moći iskazati svu neobičnost „nalaženja ovde“ u jednoj nedostižnoj rečenici, u kojoj bi se istovremeno pojavila hrapavost i miris naše kože, celokupan sadržaj pamćenja, celokupno naše slaganje i neslaganje. Svako od nas se stidi svoje bespomoćnosti i neznanja i smatra doličnim da drugima prenosi samo ono što razume. Povremeno se, ipak, postepeno oslobađamo stida i počinjemo otvoreno da govorimo o svemu što ne razumemo. Sa druge strane, moramo se oslanjati na proveravanje svakog trenutka, da se ne udaljimo od onoga što smo istinski proživeli, za sopstveni račun. Nećemo uspeti da nađemo nov jezik, već se služimo onim kojim su nas naučili. Nećemo uspeti da izbacimo iz sećanja pročitane knjige. Hrabri smo i neustrašivi, jer smo sigurni da imamo nešto značajno da objavimo svetu i da niko drugi sem nas nije pozvan da to objavi. Takođe, beskrajno mnogo ljudi, u ovom trenutku dok i ja kuckam na svom računaru, čini isto. Možda je bolje ćutati, ili napisati tu jednu rečenicu, koja bi istinski vredela. Možda je i do upornosti traženja jedne rečenice. U svakom slučaju, beleži na kraju, radosni smo, ne toliko zbog izuzetnosti uloge za koju smo pozvani, koliko mozaičkom sklopu te velike celine, koja se sastoji od delimičnih, iako neveštih pokušaja raznih ljudi. Ovde smo, i svako je nekom „tu“ – ali jedino što možemo uraditi jeste da to jedni drugima saopštimo.
Željana Vukanac: Prilikom pisanja najviše se borim da dođem do svoje misli. To bi se odnosilo na sve nanose svakodnevice, tehnologije, tradicije, očekivanja. Međutim, ovaj odgovor ima veze sa prethodnim jer tek sa prihvatanjem svih tih elemenata i umirivanjem glasova, nekad uspem da čujem i svoj unutrašnji glas.
Maša Živković: U pisanju se najviše borim sa nepreciznom formulacijom misli i osećanja
Tijana Rakočević: …riječima. One su kao komadi garderobe: ta bluza je lijepa, prijatna za tijelo i sasvim prozračna, ali sad je hladno i ne mogu je nositi, iako ima rol-kragnu. Vjerujem da postoji mnogo načina da ispričate priču, ali dobrom je čine pojedinačne vrijednosti riječi: ako vidite (a vidite, neizostavno) da neke hramlju – zamijenite ih.
Ivanka Cvitan: U pisanju se borim s prekinutim tokom misli
Nadežda Purić Jovanović: Političkom korektnošću, plašim se da ne navučem gnev (cenzurisano čiji sve gnev).
Jasmina Topić: Slobodnim vremenom! Šalu na stranu, ali ozbiljno, jer to slobodno vreme podrazumeva i mogućnost isključivanja i koncentrisanja na pisanje. Nekada smo toliko prezasićeni svakodnevnim, da na kraju, kad tog vremena iole ostane, teško je iščistiti sebe od takvih taloga da bi se fokus stavio na stvaranje. S druge strane, pod pretpostavkom da se ono odnosi na sam proces rada, zamarame korigovanje već napisanog, jer je to i borba sa sopstvenim perfekcionizmom. Ali, nužno je baviti se i time.
Marija Dragnić: Pisanje nije borba, nego pobjeda.
Marija Obradović: Trenutno ne pišem, osim dnevnika, smatram da neke stvari moraju da sazru i da stvarno bez čitanja nema kvalitetnog pisanja.
Prvu pesmu sam napisala u 5. godini života. Bavila se zvezdama. Posle toga su usledile različite faze. A neke stvari su čak bile i spaljene po naredbi, negde mi je jako rano stavljeno do znanja da ne treba da se bavim pisanjem.
Uglavnom sam pisala poeziju i borila se sa nedostatkom slobode, sa slikama loših ljubavnih odnosa, sa ranjenom animom i animusom. Sa ženskom patnjom, sa zlostavljanjima, sa marginama ljudskog duha. Sa košmarima, sa mržnjom, sa besom. Sa neprihvatanjem ove realnosti takve kakva jeste. Sa osećajima krivice ako sam sebi priušila nešto što mi nije trebalo. Zagrebala sam društvene teme ali nikada nije kokretno bila to politička borba već borba sa svojim ranjenim ženskim telom i duhom i društvom koje nosi sve te ranjenike i ranjenice. I neka tuga i seta što to „kod nas ne može da bude“. To je bila poezija dvadesetih. Poezija destrukcije. Pobuna protiv akademskog pisanja. Heroine tog doba su bile Suzan Zontag, Judita Šalgo, Nina Živančević, Keti Acker i pop kultura, svakodnevnica u kojoj sam obitavala. Pljuvanje, korišćenje vulgarnih reči da se dočara bes koji sam osećala. Neretko, čini mi se od 13 godine života sam često koristila definicije da iz njih napravim pesmu. To sam radila i sa teorijskom literaturom. Nisam znala da je i psihoterapija opcija. Ali mi smo se usput popravljali, neki uspešnije neki manje uspešno.
U periodu tihe imigracije u slovenačko selo pevala sam pesme koje na žalost nisu objavljene, a koje su se bavile atmosferom šume i magle i jednim Twin Peaksom na balkanski način. U nedostacima toga da pokušam da se uklopim u sliku upijala sam atmosferu i stvarala muziku.
Ja sa pobegla od svojih kuća, a to su književnost, crtanje i kreacije u želji da budem delatni čovek, jer živimo u materijalnom svetu. Nisam se najbolje snašla. Borba još uvek traje, borba za povratak domu, sebi ali i egzistencijalna borba. A tu su i svakodnevne borbe o kojima ne znam da li je mesto da govorim. Radi se o banalnostima, da uveriš sebe da si dovoljno dobar da bi se bavio nečim. Da ustaneš iz kreveta. Da ne padneš u strah jer nešto nisi našao u roku od 3 sekunde. Da povratiš strpljenje koje nikada nisi imao. Da strukturiaš dan. Da nađeš sebi mesto. Da nađeš stvarima mesto. Da izgradiš strpljenje. Da ne živiš sa roditeljima. Da ponovo staneš na svoje noge, ali na pravilniji način ili da prihvatiš život sa njima. Da voliš svoje telo. Da ne padneš u strah ako čekaš u redu jer se bojiš paničnog napada i osude sredine. Da pokušaš da sebi budeš najbolji prijatelj. Da ne odustaješ. Pa opet jako je teško ali nije nemoguće.
Irena Plaović: U pisanju se najviše borim za razumevanje sebe u svetu.
Hanna Gadomski: Borim se sa sopstvenim otporom da se pustim u struju slika, ideja, priče. Pitam se da li je to samo inercija ili pre strah od toga da ću, kao već toliko puta, biti istinski srećna i ispunjena u toj struji i da ću, naravno, morati da izađem iz nje jer… ručak, računi, porodica, kuća, posao… Ti prekidi bole. A dok sam „u pisanju”, pa, to je kao ples…
Najborbenije književno delo…
Monika Herceg: Mnogo bi se dalo o borbenim djelima, ali ona koja meni prva padaju na pamet su ona koja su mi radi nečega mnogo značila. Tako me recimo knjiga Arundathi Roy Bog malih stvari naučila koliko nam je ljubav bitna, najbitnija i kako izmicanje jednog takvog temelja može značiti pukotina i boli. Naravno, ovdje je riječ o ljubavi koja je uhvaćena u zamku situacije u Indiji i podjele na kaste, ali to je veliki društveni roman koji govori o našim borbama s besmislenim društvenim poretkom. Na kraju, dok ovo pišem, razmišljam kako je upravo to najborbenije u književnosti, ono što te razoruža i učini za tebe guranje u empatiju. Što me opet vraća na ravnodušnost i to koliko je bitno da nismo ravnodušni prema svim lošim stvarima kojima smo okruženi. Također, jedna od meni bitnih knjiga koja se tiče borbe, ali možda s književnošću kao takvom, je i Uhvati zeca Lane Bastašić. Prvi njen roman, prva borba s takvom formom, i potpuno micanje od zamki pisanja o odnosima, ili ratnoj povijesti koja nas je sve uvjetovala. Mogla bih pisati i dalje, spomenuti sigurno sve knjige Dubravke Ugrešić, ili Slavenke Drakulić. Književnost žena za mene je uvijek borbena knjiženovst jer sam svjesna kakav je svijet iza nas, što je naša podloga.
Tamara Šuškić: Pirate Jenny od Bertolda Brehta.
Ognjenka Lakićević: Nemam tako jedno delo koje bih izdvojila, ali prvo čega se setim su mi Životinjska farma Džordža Orvela, grafička novela Maus Arta Špigelmana, Stakleno zvono Silvije Plat i Zašto se niste ubili Viktora Frankla.
Ferida Duraković: Uh… Mislim da su najborbenija književna djela ona koja u stvari i ne izgledaju „borbeno“. To su ona književna djela koja govore prvo o borbi sa samim sobom, o borbi za vlastiti glas u svijetu ovom surovom… Bašta, pepeo Danila Kiša? Pogledaj dom svoje anđele Thomasa Wolfea? Knjige Dubravke Ugrešić? Pjesme Mirjane Stefanović? Knjiga priča Zovite me Esteban Lejle Kalamujić? Neka svako od vas otkrije knjige koje je/ga motivišu na borbu!
Svako književno djelo koje vas poziva da postanete bolji ljudi jeste borba prvo za sebe pa onda za svijet i ljude oko vas. Čak i kič, kralj naših života, može vas podstaknuti na plemenitu borbu za vlastito mjesto u svijetu. Vrata su otvorena, borba traje, književnost vam se nudi, loša ili dobra, ali književnost, ili umjetnost: veća od života, manja od života, jednaka životu, život sam.
Milica Špadijer: Ilijada je o toliko borbi: Ahajaca i Trojanaca, Ahila i Agamemnona, Patrokla i Hektora, Ahila i Hektora i, najvažnijoj – Ahila sa samim sobom, odnosno gnevom. Ali, ima još jedan razlog zašto je ovo moj odgovor, a to su neverovatno detaljni opisi ubistava poput onoga kod borbe oko Sarpedonovog tela: „Baš kad mrtvog zgrabi Sarpedona, Hektor ga svetli u glavu kamenom zgodi, i cela Epigeju glava nadvoje prsne pod teškim pod plemom, i nad mrtvacem ničice pade, i smrt dušogubna oblije njega” Wow. Just wow.
Dubravka Đurić: Sadašnji trend jeste da književno delo treba biti angažovano, ali smatram da ono i dalje može biti angažovano na različite načine: jedan način je kroz sadržaj, drugi način je kroz formu. Ja sam malo više na strani forme, mada nas teorija književnosti već dugo uči da nema sadržaja bez forme…
Ivana Maksić: Žuti tapet, Šarlot Perkins Gilman. Pod staklenim zvonom, Silvija Plat. Malina, Ingeborg Bahman.
Kadiš za nerođeno dete, Imre Kertes. Leica format – Daša Drndić.
Senka Marić: Teško pitanje, prvo mi pada napamet Put Cormac McCarthy i Medeja glasovi Christa Wolf.
Nadija Rebronja: Najborbenija književna djela su ona koja preispituju samospoznaju.
Radmila Petrović: Ananture nevaljale devojčice, Marijo Vargas Ljosa.
Ana Seferović: Svako delo je borbeno delo 🙂 Treba se izboriti sa prazninom papira i prazninom misli i često srca. Treba se izboriti sa satima i opštim mestima i ljudima i životom i vremenom i rečenicom i jezikom i samim sobom. Svaka čast za svaku knjigu koja je uspela da ugleda svetlost dana makar bila i najlošija knjiga na svetu. Ne sećam se koji je to film bio, ali bio je razgovor o tome da nema smisla da sviraš ako nisi najbolji i najtalentovaniji, i jedan od sagovornika je na to odgovorio: kada bi svirali samo oni najtalentovaniji ovaj svet bi bio jedno veoma pusto i tiho mesto. I slažem se sa tim, ne verujem u sve te izanđale priče o mudrosti tišine, tišina je ništa, prazno mesto, buka (i bes) menjaju svet. A recimo da mi prvo pada na pamet Markesov roman Pukovniku nema ko da piše (kakva poslednja rečenica! “I šta ćemo da jedemo sutra? Govna!” definitivno jedan od najborbenijih završetaka), Divlje Palme (Fokner) i Mišljenja jednog klovna (Bel). Sutra će mi verovatno nešto drugo pasti na pamet, i biću tužna što nisam spomenula. 🙂
Lidija Deduš: Mnogo djela mi pada na pamet u kategoriji najborbenijeg, ali bih izdvojila Pismo nerođenom djetetu Orianne Fallaci.
Nikolina Todorović: Ako su Medeja i Antigona najslavnije borkinje, onda je jasno da borbena književnost postoji oduvijek. Ni u šta ne vjerujem tako čvrsto kao u to da je svako dobro književno djelo borbeno. Ako je borba otvaranje, otkrivanje, ne cenzurisanje, onda je naša savremena regionalna književnost bogata autoricama borkinjama i autorima borcima. Izdvojila bih nagrađivani roman Senke Marić „Kintsugi tijela“. Sad shvatam da su i neke moje omiljene autorice u svojim djelima izrazito borbene i hrabre: Svetlana Aleksijevič „Rat nema žensko lice“, Fania Fenelon „Ženski orkestar“, na koncu borbena je i Emili Dikinson koja je pisala pjesme uprkos tome što ih slagala samo u skrivenu ladicu.
Nina Živančević: Džojsovo Fineganovo bdenje.
Ana Arp: Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića, Mobi Dik, Starac i more, starozavetna priča o anđelu i Tobiji, Tolstojeva priča Otac Sergije.
Emina Marovac Hulusić: Uh, teško pitanje. Ne mogu da odvojim jedno. Svako književno delo, čim je napisano, proisteklo je iz neke borbe ili služi nekoj borbi. Koliko će se to prepoznati često zavisi od toga koliko borbe nosiš u sebi, koliko učitavaš u tekst i koliko mu dozvoljavaš da te absorbuje.
Jelena Vukićević: Danas biram „Sopstvenu sobu“ Virdžinije Vulf. Iako mi je duži spisak, ukoliko uzmem u obzir koliko sam se sama „borila“ sa pročitanom tekstom ili sami autori i autorke sa procesima nastanka i objavljivanjem istih.
Sofija Živković: Nema odgovora na ovo pitanje, ali daću fragmente odgovora: npr. celokupna poezija Paula Celana i Kristofa Mekela ili Ricosa i Kavafija. To je borba tako implicitna a tako ogromna.
Ana Marija Grbić: Dan šesti.
Marija Dejanović: Starac i more, jer sam pazila da se ne prevrnem na kajaku, i poslije tog iskustva, ne mogu zamisliti kako je tom starcu bilo boriti se još i s tom ogromnom ribom. Potpuno ga razumijem da je malo poludio. I općenito, zanimljiva mi je ta svakodnevna borba s nebitnim stvarima kojima sami pridajemo presudnu važnost pa nam one postaju gotovo opsesija, što ta knjiga prikazuje. Na kraju to postaje borba sa nečim apstraktnim, a zapravo, borba sa samim sobom.
Željana Vukanac: Polazim od pretpostavke da je klica književnosti u iskrenost autora prema samom sebi, kako bi se potom ona oblikovala u skladu sa žanrom. U tom slučaju bi sva književna dela bila najborbeniji izraz koji je autor mogao sebi da dopusti.
Maša Živković: Vodič kroz požare Ognjenke Lakićević.
Tijana Rakočević: Postala sam možda prepoznatljiva po tome što svog omiljenog pjesnika pominjem svuda, ali sada je, čini se, pravi trenutak: »Bol se razgara u nama ko ugalj crni u peći: / pobijediti – il’ umrijeti stojeći!« (Radovan Zogović, Prkosne strofe).
Ivanka Cvitan: Kao da me nema, Slavenka Drakulić
Nadežda Purić Jovanović: Gromača, Božanska dječica
Jasmina Topić: Hm, to je teško pitanje! Verujem da je svako književno delo u suštini angažovano, čak ona koja su pritajeno angažovana su i ,,angažovanija” od onih koje na prvu tako definišemo. Mnoge su borbe i oko različitih književnih i životnih tema. Ove godine, juna meseca, najborbenije delo bila je knjiga Tražim pomilovanje Desanke Maksimović. Izvan aktuelnog, sve više mislim da su Kafka i Orvel iznenada i izuzetno važni da se ponovo čitaju u naše vreme.
Marija Dragnić: Pjesme Georga Trakla.
Marija Obradović: Htedoh da kažem Don Kihot i ostanem da se borim sa vetrenjačama. Htedoh da kažem Majka hrabrost i sva njena deca, pa da me ljudi pogrešno protumače. Iako smatram da čitanje Brehta može da bude lekovito.
Irena Plaović: Orestija. Klitemnestrina borba za osvetu Ifigenije. Orestova borba za osvetu Agamemnona. Niko kriv i niko pravedan. Svi u konstantnoj borbi na život i smrt, a jedni drugima iz oka ispali. Ovo delo najbolje pokazuje naličje vladavine borbe: smrt, smrt, smrt. Bezizlazno, i genijalno.
Hanna Gadomski: Jedna od mojih omiljenih knjiga: „Tata ti si lud” Vilijama Sarojana. Za mene, najnežnija, najtoplija, najpoetičnija priča o porodici, roditeljstvu, odrastanju, stvaranju, umetnosti, lepoti, smislu, životu. Pročitajte ako niste do sada. Posebno sada. Pa sami procenite da li je borbena.